Putovanje na Ostrog

To sunčano julsko jutro, samo je na prvi pogled ličilo na bilo koje drugo. Prvi put u životu, umesto dobro poznatog alarma u cik zore probudili su me talasi. Miris svežeg vazduha i morske soli, pomogli su mi da se razbudim i odveli me još bliže njihovom izvoru – do hotelske terase.

“Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom kô od plave svile,
Ljepša si od tvoje primorkinje vile
I svjetlija si od njenog đerdana.”

Ovo su bili stihovi koji su mi prolazili kroz misli dok sam gledala u veličanstvenu, dostojanstvenu, ali ipak pospanu Boku Kotorsku. Najfascinantnije mi je bilo čisto plavo i kao staklo mirno more, koje ovog puta nije demonstriralo snagu, već je bezuslovno poklanjalo svoju lepotu.

Tada sam znala – nigde neću naći lepši, zagonetniji i bliskiji pogled od onog koji je preda mnom.

Medjutim, osim “Jadranove neveste”, preda mnom je bio jedan dug i drugačiji put, put na Ostrog. Godinama sam slušala o tom čudesnom mestu, a napokon je došlo vreme da svu tu čar i ja doživim.

Od malena sam imala priliku da obiđem mnoga lepa mesta i da do njih putujem. Ipak, sa sigurnošću mogu da kažem da lepši reljef i pejzaže od onih na putu za Ostrog nisam videla. I dalje ne mogu da odlučim da li je lepša snaga ili živopisnost krševitih predela Crne Gore.

Dok sam slušala o izazovnom životu, veri i čudima Vasilija Ostoškog, osećala sam sve veće uzbuđenje pri samoj pomisli da ću uskoro biti na mestu koje je tako važno i vredno.

Kada sam stigla, polako me je obuzimao mir i iz mene izvlačio i najmanje neraspoloženje i negativnu misao. Pošto sam poljubila mošti Svetog Vasilija, zastala sam i trudila se da upijem bar delić spokoja koji zrači na svakom koraku. Potom sam upalila sveće i osetila energiju svih prisutnih ljudi, shvativši da svi imamo isti plemeniti cilj – setiti se predaka i naših najdražih.

Posle detaljnog obilaska i pregršt priča koje sam čula, bilo mi je potrebno da budem sama uživam u nestvarnom pogledu koji mi se pruža. Slušajući razglas koji je govorio o miru, slozi i tome da smo svi jedno, moj um je poželeo da objasni tajnu Ostroga i dokuči šta ga čini ovako posebnim. I, u tome je uspeo samo delimično.

Spoznala sam da ovakvu vrednost Ostrogu daju ljudi koji veruju u sva dobročinstva i pravednost Svetog Vasilija. Ali, shvatila sam da čaroliju koja tamo vlada nikada neću i ne treba da objasnim. Jer ako proniknem u čaroliju Ostroga, razotriću i čaroliju života, koja će onda izgubiti smisao i nestati. Zar ne?

Sa Ostroga sam se vratila u miru sreći, zadovoljna što sam stvorila uspomene koje ću pamtiti ceo život. Znala sam da nakon ovog doživljaja ništa neće biti isto, naprotiv, biće još bolje, a ja sam sada, više nego ikad, spremna na to.

Autor: Natalija Paunović
Foto: Privatna arhiva

Šta ti misliš o ovoj temi? Ostavi svoj komentar!

Tvoja adresa neće biti objavljena.