SOS: Društvo me odbacuje zbog telesnog invaliditeta

PROBLEM: Ja imam telesni invaliditet, imala sam zbog toga dosta problema, to što sam u kolicima mnogima je čudno bilo, neki i dan danas plaču kad me vide, odbačena sam i od društva i od okoline teško ko shvata da sam ja mentalno u redu i ja se pitam šta i kako dalje? A drugo imam prijatelicu koju mnogo volim, ona to zna i ona me sasvim normalno gleda i volim je puno, puno mi je pomogla u životu, a druge tako boli što sam ja njom ok rado bi nas posvađali. Ne mogu da im objasnim da je ja iskreno volim zbog toga što je bila uz mene kad god mi je trebalo. Svaki minut je dragocen kad nju vidim zaboravim na sve muke. A mene to njihovo ponašanje jako boli, a tu ženu, koja mi je bila profesorka toliko volim da sam znala i pisma da joj pisem, dam cestitku za osmi mart i sve to radim iz ljubavi prema njoj osjecam tako veliku povezanost sa njom, nego drugim smeta kada cuju ili vide da sam joj bilo sta dala, ili pomenula njeno ime.
Dok čitate sve ovo vidite i sami da baš imam problema.
Muči me odbacivanje društva. Kada god sam u društvu slabo me ko primećuje, kada pokušam da pričam s njima svi se keze, ja ne znam kakako izaći iz tog problema i imati više prijatelja koji će biti uz mene i ne gledati bolest. A njih sve muči moj odnos sa prijateljicom. Ja samo želim da imam nekog ko je sličan meni i ko će me razumeti, ko će mi se javiti kada imam potrebu za razgovorom, ko neće osuđivati moju ljubav prema prijateljici. Kako da rešim moju zapetljanu situaciju?

SAVET: Ljudi se boje onoga što ne poznaju. Imaju različite predrasude jer ih to na neki način štiti od preteranog razmišljanja i bavljenja drugim ljudima. Očigledno je da u tvojoj okolini ljudi ne znaju kako da se postave prema tebi iz različitih razloga. Zbog toga, zbog njihovog neznanja i loše svesti društva kada je reč o osobama sa invaliditetom, ti imaš drugačiji tretman kada je reč o društvu i podrška izostaje. Međutim, nije sve ni tako crno. Kada vidimo da na nekim mestima ne možemo dobiti ono što nam je potrebno, trebalo bi da nastavimo sa potragom i da ne odustajemo. Naravno uvek ćemo imati bolje, ali i lošije dane i ponekad ćemo biti obeshrabreni i bezvoljni, ali sve je to ok. Usponi i padovi su neizostavan deo života. Mi bismo ti najsrdačnije predložili da se društveno aktiviraš, to jest da se raspitaš o udruženjima osoba sa invaliditetom i da postaneš član jednog ili više njih. Druženje sa osobama koje dele iste probleme, koje nas mogu razumeti jer su doživeli isto, neretko može imati neku vrstu zaceljujućeg efekta. Povezivanje sa njima na više nivoa može biti jako korisno. Zapravo jedna od najboljih stvari koje možeš tamo doživeti je to da te neko zaista može razumeti i to da ćeš verovatno imati osećaj pripadnosti grupi ljudi, što je vrlo značajno. I upravo ta udruženja, to jest članovi tih udruženja mogu biti ta izuzetno potrebna mreža podrške. Naravno, to ne znači da bi trebalo da odustaneš od druženja sa ostalima, ali ovo bi ti svakako bilo korisno. Raspitaj se postoje li aktivna udruženja u tvojoj lokalnoj zajednici, ali čak i ukoliko ne postoje, možeš postati član nekog nacionalnog udruženja.
Ne odustaj od te drugarice i druženja sa ostalima. Njoj svakako možeš nastaviti da pokazuješ koliko ti je do nje stalo i koliko ti njena podrška znači. Verujemo da ni ona neće dozvoliti nekim nebitnim ljudima da vas zavade. Bilo bi korisno da se trudiš da radiš sve što možeš, što ti ne predstavlja problem zbog invaliditeta, a što rade tvoji vršnjaci jer ćeš se i ti osećati bolje, a i oni će možda na tebe gledati drugačije. Kada imaš stav da možeš sve, da si pozitivna i da gledaš da iskoristiš maksimum od onoga što imaš, kada si sposobna i preduzimljiva i stav ljudi prema tebi će verovatno lagano krenuti da se menja. Fora je u tome da moraš samo zaista biti uporna i istrajna, a to nije uvek lako. No srećom nije ni nemoguće, zapravo vrlo je moguće i kada budeš videla šta sve možeš i koliko si najpre psihološki jaka, i ti ćeš se osećati bolje, pa će to uticati i na tvoje samopouzdanje.
Na kraju, hteli bismo da ti skrenemo pažnju na to da je dosta dece ali i ljudi različitih uzrasta etiketirano na ovaj ili na onaj način, manje ili više direktno. Poenta ove rečenice nije da minimizira tvoj problem, već da ti skrene pažnju na to da je ljudima potrebno izuzetno malo ili neretko čak nije potrebno ništa, da krenu da etiketiraju i da maltretiraju druge ljude. Upravo zato je bitno da ojačaš sebe, da veruješ u sebe, da radiš na sebi i da se boriš za svoje ciljeve. Ništa nije nemoguće, samo je za nešto potrebno više vremena i truda.

Imaš li pitanje za rubriku “S.O.S.”? Pošalji ga na našu e-mail adresu hej@color.rs (u subject stavi “za S.O.S.”), a mi ćemo se potruditi da ti odgovorimo na sajtu ili u časopisu! Molimo vas samo da postavljate što preciznija pitanja, kako bismo mogli da vam pomognemo.

Autor: Natalija Isailović

 

Šta ti misliš o ovoj temi? Ostavi svoj komentar!

Tvoja adresa neće biti objavljena.