SOS: Ostala sam bez tate, kako da nastavim život?

Dragi HEJ nadam se da ćeš mi pomoći. Moj problem je tako reći mnogo veći od problema tinejdžera koji ti pišu. Imam 11 godina i pre 7 dana sam ostala bez tate. Tata je poginuo u saobraćajnoj nesreći. A najviše boli to što on nije bio kriv već kamiondžija koji mu je išao u susret. Imam brata od 7 godina koji je bio previše vezan za tatu. Nekako je postao agresivan i plašim se. On ne plače jer su mu rođaci rekli da će se tata ljutiti. Ja i dalje imam neku nadu da će se tata pojaviti na vratima. Nekako kao da nisam u realnosti. Još nešto me kopka.. Da li postoji život posle smrti? Da li je moj tata u raju? Jer ipak mislim da to zaslužuje. Ali molim te da se više fokusiraš na to da meni pomogneš nego na priču o zagrobnom svetu, jer je to nešto preteško za shvatiti. Ne znam kako ću da nastavim život. Imaš li neki savet. Osim toga bojim se i za majku, jer ona skriva emocije, jer brat ne voli da je gleda uplakanu. To kupi u sebi i plašim se da ne pukne jednom.

SAVET: Primi naše iskreno saučešće. Zaista nam je jako žao što se to desilo i što ti i tvoja porodica sada prolazite kroz to. Sada se mešaju razna osećanja i to je skroz ok. Svako osećanje ima svoju ulogu i čak iako porodica i prijatelji ne pokazuju da je to osećanje prihvatljivo, veruj nam da jeste. Osećanja mogu biti tuga, ljutnja, bes, strah, a nekad se može javiti čak i nešto poput mržnje ili osećanja da nas je neko (ponekad čak i osoba koje je umrla) izneverio. Probaćemo da ti ispričamo šta se sve dešava nakon gubitka voljene osobe. U nekim delovima ćeš pronaći i bolje razumeti sebe, a u nekim majku, a i brata. Moći ćeš da razumeš zašto on pokazuje ljutnju. Nažalost to što njemu sada porodica priča, iako je dobronamerno, nije dobro po njega jer uči da tuga nije prihvatljivo osećanje i da ne bi trebalo da se iskazuje, te umesto toga je prikriva i iskazuje ljutnju i agresivnost. O tome bi mogla da popričaš sa mamom i da skreneš možda pažnju na to njegovo ponašanje jer dosta može uticati na njega i na njegove emocije i mentalno zdravlje.
Kada se suočavamo sa gubitkom, prolazimo kroz razne faze i to je jako bitno da se zna kako bismo mogli da damo sebi dozvolu da osećamo sve to što osećamo. Prvo se javlja zaprepašćenje, kada prosto ne možemo da verujemo da se gubitak zaista desio i tada može doće do izliva raznih emocija od tuge, besa pa do paradoksalne euforije (nerazumljiva sreća i smeh). Nakon toga, kada prođe neko vreme, često se misli o umrlom, vraćaju se sećanja i uspomene, te može često doći do povlačenja od drugih, do nesanice, gubitka volje i apetita. Neki filmovi, scene se stalno motaju po glavi. Bitno je da znaš da se tada ponekad može javiti i ljutnja usmerena ka umrlom jer se ponekad na smrt gleda kao na ostavljanje, ponekad imamo osećaj da nas je ta osoba napustila. Kako prolazi vreme, dani, nedelje i meseci, ovo sve se dosta smanjuje i stabilizuje. Tada i dalje potišteni i tužni, prihvatamo gubitak i nastavljamo dalje sa životom, čuvajući uspomene na preminulog.
Sada, kada imaš neku sliku o tome kako proces tugovanja izgleda, jako je bitno da znaš šta je neophodno u tom periodu kako bi nastavila sa životom (iako ponekad sve izgleda kao da nema smisla). Bitno je da imaš podršku dragih osoba – porodice, prijatleja, pa čak i nastavnika, a ponekad podršku možemo pronaći i kod osoba poput psihologa ili čak sveštenika. Ok je da sa njima pričaš o svemu jer često nam deljenje može doneti olakšanje, ali sa druge strane i tišina može ponekad da bude lekovita. Bitno je da znaš da je skroz ok da kažeš bliskim osobama šta ti ne prija, kakvi ti saveti i kakve ti priče ne prijaju. Oni ne mogu da znaju šta tebi prija, a šta ne, šta te možda pogađa ili povređuje i zbog toga je bitno da im ti kažeš šta je ono što tebi ne prija iz bilo kog razloga. Jako je važno i da vodiš računa o sebi, o svom fizičkom izgledu, o higijeni, o školi, školskim obavezama ali i o svojim osećanjima. Pored toga, trudi se da ne izostaješ iz škole i sa raznih aktivnosti jer je takođe bitno da nastaviš sa rutinom i sa navikama. Kada su nam dani osmišljeni, kada imamo plan koji pratimo, to nam daje neki osećaj sigurnosti i stabilnosti koji nam svima ipak jako prija. I na kraju, daj sebi i vremena samo za sebe. Ok je da se ponekad usamiš. Ako voliš recimo da sama odeš na groblje, do crkve ili do nekog mesta koje tebi znači, uradi to. Osmisli na koji način ti prija da iskazuješ sva ta osećanja koja imaš i kako želiš da neguješ uspomenu. Ipak. obavesti obavezno mamu o tome gde ideš jer je jako bitno da zna gde si, ne želiš da je brineš i da nestaješ bez traga.
Što se mame tiče, ne strahuj za nju, ona radi ono što misli da bi trebalo i sigurno i ona ima i razvija svoje načine kako se suočava sa gubitkom.
Zagrobni život, život posle smrti je jako zanimljiva tema. Razne religije, razne kulture imaju različita verovanja u vezi sa tim. Neki imaju ideju o raju, poput naše religije, a neki recimo veruju u reinkarnacije (da se duša čoveka nakon fizičke smrti prebaci u drugo telo, a to može biti bilo čovek ili životinja). Ukoliko želiš, možeš malo da istražiš te teme. Ne želimo mi da ti namećemo naša verovanja jer smatramo da je bitno da ti pronađeš verovanje koje je najbliže tebi i tvojim stavovima. Mi smatramo da nešto postoji, da ne prestaje sve sa fizičkom smrć, ali ipak to verovanje šta se dešava dalje zavisi od osobe do osobe.
Tu smo za tebe, ako ti još nešto bude trebalo, slobodno nam piši.

Imaš li pitanje za rubriku “S.O.S.”? Pošalji ga na našu e-mail adresu hej@color.rs (u subject stavi “za S.O.S.”), a mi ćemo se potruditi da ti odgovorimo na sajtu ili u časopisu! Molimo vas samo da postavljate što preciznija pitanja, kako bismo mogli da vam pomognemo.

Autor: Natalija Isailović
Foto: Guliver Thinkstock

 

Šta ti misliš o ovoj temi? Ostavi svoj komentar!

Tvoja adresa neće biti objavljena.